Prirodne znamenitosti

Prostor Gorskog kotara kao najšumovitije područje Hrvatske, je u pogledu očuvanosti i zaštite prirode veoma složen i postojan sustav, s mnogovrsnim prirodnim ljepotama i gospodarskim vrednotama. Velika područja šumskih krajolika, na slikovitom zemljištu s brojnim krškim oblicima i bogatim biljnim i životinjskim svijetom, široko otvaraju mogućnosti korištenja goranskog područja. Njegovo se bogatstvo šuma ne smije mjeriti i ocjenjivati jedino sječivim masama stabala i drvnom zalihom, nego i drugim blagodatima i mogućnostima korištenja tog prirodnog bogatstva. Gorski kotar je neposredno zaleđe jadranskog, razvijenog turističkog područja, te brzim prometnicama povezano najbliže planinsko - rekreacijsko središte veoma urbaniziranih i industrijaliziranih središta Rijeke i Zagreba. Znanstvena i druga istraživanja doprinjela su u zakonskom zaštićivanju raznim stupnjevima zaštite prirode, od nacionalnog parka i strogih rezervata, do specijalnih šumskih, botaničkih, geomorfoloških i drugih rezervata, park šuma i drugih spomenika prirode.
U Gorskom kotaru ističe se nekoliko planina prvorazrednih geomorfoloških svojstava. Sjeverozapadnim dijelom dominira Risnjak, koji je zbog mnogih prirodnih kvaliteta još 1953.g. proglašen Nacionalnim parkom na oko 3000 ha površine. Iznad bujnih zelenih šuma diže se stjenoviti masivni vrh na 1528 mnm, s kojeg se otvara jedan od najljepših vidika u našim planinama. Planinski masiv Snježnika, smješten sjeverozapadno od nešto višeg vrha Risnjaka, odlikuje se bogatstvom vegetacijskog pokrova. Vrh Snježnika (1506 mnm) je kamenit, okružen cvjetnim planinskim livadama, sa kojeg se otvara prekrasan pogled na sve četiri strane svijeta. Na jugoistočnom kraju Gorskog kotara, između Mrkoplja i Jasenka smjestila se planina Bjelolasica, najviši vrh Gorskog kotara i Primorsko goranske županije sa vrhom na 1533 mnm. U neposrednoj blizini, ističu se visinom nešto niže, ali veoma zanimljive dvije skupine kamenitih vrhova, Bijele stijene (1335 mnm) i Samarske stijene (1314mnm), koje su sa ukupnom površinom od 1175 ha 1985.g. proglašene strogim rezervatom prirode. U južnom dijelu Gorskog kotara nalazi se planina Bitoraj s najvišim vrhom od 1385 mnm i Viševica (1428 mnm) sa čijih se vrhova prostire prekrasan pogled na Jadransko more. U okolici Lokava, nalazi se park šuma Golubinjak, predio pun labirinta stijena i pećina, a na istočnoj granici smjestio se Klek, jedna od predstraža Gorskog kotara. Visoka i stjenovita litica nad Ogulinom učinila ga je poznatim alpinističkim odredištem sa bogatim botaničkim rezervatom. Područje Japlenškog vrha se sa svojih 170 ha uzdiže se neposredno kraj Delnica, na njihovoj zapadnoj strani. Ovdje zaštićena priroda svojim prirodnim nastavkom, delničkim parkom, zalazi direktno u centar grada i čini osobiti prirodni rashlađivač, posebno za toplih ljetnih dana. Petehovac kao zaštićeni krajolik zauzima posebno mjesto. Na jugoistočnoj strani Delnica on se uzdiže poput reljefne stepenice, iza koje se nastavlja valovita visoravan, izuzetno pogodna za turno skijanje, s vrhovima višim od 1000 m, prema Mrkopaljskom kraju. U prekrasnim šumskim predjelima nedaleko Vrbovskog (7 km) nalazi se izletište Litorić, na nadmorskoj visini od preko 700 mnm, a na udaljenosti od svega 4km od Litorića nalazi se vidikovac Orlova stijena sa koje se širi pogled na prekrasnu dolinu rijeke Kupe te sela susjedne Slovenije. Geomorfološko - hidrološki osobito je vrijedan rezervat prirode , poznati Vražji prolaz i Zeleni vir, niže Skrada. Vražji prolaz je kanjon potoka Jasle, širok mjestimično samo nekoliko metara, a u neposrednoj blizini je 70 m visoka okomita stijena Zelenog vira s koje se ruši slap pred istoimeno pećinsko vrelo, jezerce u njezinom podnožju.
Zbog osobitog karbonatnog sastava naslaga ove regije i njihove znatne razlomljenosti, uz obilne padaline od prošlosti do danas morao je nastati veliki broj podzemnih krških oblika - pećina, jama, ponora i ledenica (registrirano ih je više od 210). Najpoznatije pećine su Hajdova hiža, kao najveća i najduža istražena pećina Gorskog kotara. Prilazi joj se šumskim cestama od Delnica u Drgomalj, ili s ceste u Kupskoj dolini iz Kuželja. Pećina Lipa ili Lokvarska pećina, istraživana je još 1913.g., a 1935.g. uređena je za posjet turista. Pećina Vrelo, kraj Fužina, otkrivena je 1950.g. prilikom gradnje akumulacijskog jezera Bajer. Starost špilje procjenjuje se na oko tri i pol milijuna godina. Špilja Vrelo jedna je od najljepših na ovim područjima, a zbog bogatstva stalaktita, stalagmita, špiljskog jezera i izuzetnih ljepota na relativno malom prostoru nazivaju je i "Postojna u malom". Špilja je nanovo uređena i kvalitetno osvjetljena 1998. godine, a jedna je od rijetkih u Europi koju mogu posjetiti djeca, ljudi starije dobi pa čak i invalidne osobe, jer špilja nema niti jedne stepenice i kroz nju vodi ravan uređeni put. Muževa hižica se nalazi na južnom izlazu kanjona Vražji prolaz, oko 18 m iznad korita potoka Curak., sa ukupnom dužinom od 120 m. Medvjeđa pećina, kod Lokava, poznata je kao obitavalište prethistorijskog pećinskog medvjeda, a kanali pećine ukupno su dugi oko 220 m. Bukovac se nalazi nedaleko Lokava, uz samu cestu Vrata Fužine. 1911.g. u pećini su nađeni prvi tragovi pračovjeka u našem kršu, a kanali ove pećine dugi su 100-tinjak metara. Trbuhovica kod Prezida je posve uska pećina, iz koje izbija stalan vodeni tok. Najpoznatija goranska ledenica je svakako Pilarova ledenica u Mrzlim dragama, nedaleko Mrkoplja, a u ovoj pećini ima leda cijele godine. Mnogobrojne ledenice nalaze se u dubokim vrtačama i pukotinama na Risnjaku, Velikoj Kapeli, Bitoraju, Viševici i na drugim preko 1000 m visokim planinskim vrhuncima. Neke se zovu snježnice ili snježnjače, zbog nataloženog snijega koji se u njima tijekom cijele godine ne rastopi.