Govor i nazivlje

Jezično je Gorski kotar stjecište veoma raznorodnih govornih odnosa. Gorskokotarski govori pripadaju svima našim narječjima: kajkavskom, čakavskom i štokavskom. Ova raznovrsnost govora posljedica je osobitih povijesnih i gospodarskih prilika i zbivanja na Balkanu i u Hrvatskojod 15. do 18. stoljeća.Kako god su Frankopani i Zrinski od 15. stoljeća zaposjedali Gorski kotar, naseljavali su ga čakavskim stanovništvom iz svojih nedalekih vinodolskih posjeda. Zbog nadiranja Turaka, prvobitno čakavsko stanovništvo je izbjeglo, a u relativno opustjeli Gorski kotar useljava se stanovništvo iz istočnih krajeva, bježeći pred Turcima. Ti su došljaci pretežno novoštokavci ijekavci, ili poštokavljeni čakavci ikavci. Čabarski i Gerovski kraj,Kupsku dolinu sve do Delnica i Lokava, i Ravnu Goru su njihovi posjednici tijekom 17. i 18. stoljeća naselili djelomično stanovništvom iz Slovenije i iz drugih zemalja Austro-Ugarske Monarhije, a djelomično je uslijedio i povratak potomaka nekadašnjih izbjeglica iz Slovenije. Došljaci su donoslili svoju slovensku kajkavštinu, a i pokajkavljenu čakavštinu svojih djedova. Posljednji snažniji prodor čakavštine u Gorski kotar zbio se u prvoj polovici 18. stoljeća prilikom gradnje Karolinske ceste.
Konfiguracija zemljišta ili položaj mjesta vrlo je čest motiv nadijevanja imena naseljima u Gorskom kotaru. Tako su Lokve dobile ime prema apelativu lokva, jer su nastale na vodoplavnom terenu. Ako je ime nekog mjesta u nekom području drugačijega podrijetla od govora njegovih današnjih stanovnika, ono nam pokazuje da je tu nekad živio drugi živalj i pokazuje kakvo je to stanovništvo nekad bilo. Jer nazivi su mjesta najčešće one okamine koje se najduže čuvaju u jeziku. Onomastika Gorskog kotara, čiji su nazivi pretežno novijeg postanja, pokazuje relativnu mladost ovih naselja.